|
| ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADNE PROUZROKOVANE ŠTETE |
|
| Član 376. Zakona o obligacionim odnosima |
KAKO JE TUŽITELJ VEC U MOMENTU PODNOŠENJA TUŽBE ZA POVRAĆAJ STVARI (1994 GODINE) IMAO SAZNANJE DA JE SPORNI AUTOMOBIL OTUŠEN, ČIME JE ZA NJEGA VEC TADA NASTUPILA ŠTETA, VRIJEME ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA, PO OSNOVU NAKNADE ŠTETE, IMA SE RAČUNATI U SVAKOM SLUČAJU OD VIII MJESECA 1995.GODINE, KADA JE, PREMA NAVODIMA TUŽITELJA, VELIKA KLADUŠA OSLOBOŠENA.
TO ŠTO PRVOSTEPENI SUD NIJE RADIO OD PODNOŠENJA TUŽBE PA DO VIII MJESECA 1995. GODINE I ŠTO JE PREDMET PO TUŽBI ZA PREDAJU U POSJED BIO ZAGUBLJEN - NE UTJEČE NA PREKID ZASTARJEVANJA, JER JE TUŽITELJ MOGAO PODNIJETI POSEBNO TUŽBU ZA NAKNADU ŠTETE, A ZA ZAGUBLJENI PREDMET MOGAO JE TRAŽITI OBNOVU.
Iz obrazloženja:
Prema odredbi iz člana 376. stavovi 1. i 2. ZOO potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je ošteceni doznao za štetu kao i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju, potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala.
Tužitelj je već u momentu podnošenja tužbe za povraćaj stvari (1994. godine) imao saznanje da je sporni automobil otuđen, čime je za njega već tada nastupila šteta, pa se vrijeme zastarjelosti potraživanja, po osnovu naknade štete, ima računati u svakom slučaju od VIII mjeseca 1995. godine, kada je prema navodima tužitelja Velika Kladuša oslobođena, a u svakom slučaju najkasnije od prestanka ratnog stanja - dakle od kraja 1995. godine, pa kako je tužba za naknadu štete podnesena 27.04.2001. godine - potraživanje je zastarjelo, jer je protekao rok od pet godina od dana nastanka štete.
To što prvostepeni sud nije radio od podnošenja tužbe pa do VIII mjeseca 1995. godine i što je predmet po tužbi za predaju u posjed bio zagubljen - ne utječe na prekid zastarijevanja, jer je tužitelj mogao podnijeti posebno tužbu za naknadu štete, a za zagubljeni predmet mogao je tražiti obnovu.
Napominje se da je prvostepeni sud, pogrešno, izrekom odlučivao o prigovoru zastarjelosti jer odluka o zastarjelosti ulazi u okvir obrazloženja, s obzirom na to da o osnovanosti tog prigovora ovisi sudbina tužbenog zahtjeva.
Kako je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe matarijalnog prava iz člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i člana 376. ZOO, na što žalba tuženika osnovano ukazuje, to je usvajanjem žalbe prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen prigovor zastare, kao i u dosuđujućem dijelu, preinačena i tužbeni zahtjev odbijen temeljem odredbe iz člana 355. stav 1. tačka 4. ZPP-a.
Kako je usvojen prigovor zastare potraživanja po osnovu naknade štete, to je raspravljanje o žalbi tužitelja - da je nepravilno utvrđena protuvrijednost vozila - bespredmetno, a u svakom slučaju kako je zbog zastarjelosti potraživanja tužbeni zahtjev za naknadu štete bez osnova - bez osnova je i žalba tužitelja - radi čega je odbijena, a prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena temeljem odredbe iz člana 350. ZPP-a.
(Kantonalni sud u Bihaću, broj Gž-283/03, od 04.05.2005. godine)
| TUŽBA ZA POVRAT STVARI |
 Downlaod |
| Član 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima |
U PARNICI ZA POVRAT STVARI, U SMISLU ČLANA 43. ZAKONA O VLASNIČKO - PRAVNIM ODNOSIMA, VINDICIRATI SE MOŽE SAMO INDIVIDUALNO ODREŠENA STVAR (ČIJI SE IDENTITET MOŽE UTVRDITI), A NE I GENERIČNA. ZA GENERIČNE STVARI SE MOŽE PODNIJETI TUŽBA IZ NEOSNOVANOG OBOGAĆENJA ILI TUŽBA ZA NAKNADU ŠTETE.
NAČELO SPECIJALITETA STVARNOG PRAVA - JEDNA STVAR I JEDNO PRAVO VLASNIŠTVA - PRIMIJENJENO NA TUŽBU ZA POVRAT STVARI ZNAČI DA SE ZAHTJEV MOŽE POSTAVITI ZA SVAKU POJEDINAČNU STVAR I DA TREBA TAČNO OZNAČITI STVAR ČIJI SE POVRAT TRAŽI, TAKO DA OBJEKTIVNO OTPADNE SVAKA NEIZVJESNOST PO PREDMETU TUŽBENOG ZAHTJEVA.
Iz obrazloženja:
Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da tužitelju vrati pokretne stvari i to 10 kg raznog ukrasnog kamenja, 5 kg raznog srebrenog nakita, 10 kg neprerađenog srebra, 5 kg izrađenog nakita, 2 kg lomljenog zlata, 1,5 kg zlata u prahu, 1,5 kg zlatnog novca numizmatičke vrijednosti, minđuše sa platinom i 24 dijamanta, pet komada zlatnih privjesaka krstova sa dijamantima i rubinima, 3 kg srebrenog novca, 2.000 zlatnih kopči za minđuše, narukvice i ogrlice, 1 kg polador lima, 300 gr polador lota, razne značke i medaljoni ili da tužitelju isplati novčanu protuvrijednost naznačenih stvari u iznosu od 322.000,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, te se obavezuje tuženi da Općinskom sudu Sanski Most na ime takse na tužbu, te takse na presudu uplati 20.000 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija kao neosnovanim.
Protiv navedene presude tuženi je po punomoćniku blagovremeno izjavio žalbu iz svih zakonskih razloga sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ili da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženom.
U obrazloženju žalbe se navodi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. ZPP-a, da je nerazumljiva, jer se sud nije pozvao ni na jedan propis, zatim da je neizvršiva, jer pokretne stvari moraju biti pojedinačno i precizno određene i taksativno nabrojane, zatim da izreka ne može glasiti na povrat pokretnih stvari ili isplatu naknade, da se tuženi ne može obavezati da plati troškove takse, te da nije izvršena pravilna analiza izvedenih dokaza. Dalje se u žalbi navodi da je pogrešno, odnosno nije uopće primijenjeno materijalno pravo jer sud odlučuje alternativno ali se ne zna da li je obaveza alternativna ili fakultativna, da li je u pitanju naknada štete ili drugi osnov, te da li se sud poziva na vlasničko - pravne ili obavezno - pravne propise. Prema navodima žalbe, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno, a visina štete nije utvrđena.
Odgovor na žalbu nije dat.
Žalba je osnovana...
Ovaj sud je ispitao pobijane presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, na temelju ovlaštenja iz člana 347. stav 2. ranijeg ZPP-a, a u vezi sa članom 456. stav 1. sada važećeg ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci, a iz slijedećih razloga:
Iz spisa proizilazi da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim traži predaju različitih pokretnih stvari sa naznakom njihove vrijednosti ili isplatu protuvrijednosti tih stvari (preciziran tužbeni zahtjev u podnesku od 11.07.2001. godine).
Izrekom prvostepene presude u dosuđujucem dijelu tuženi je obavezan da tužitelju vrati pokretne stvari navedene u tužbenom zahtjevu, odnosno dio tih stvari ili da mu isplati novčanu protuvrijednost naznačenih stvari u iznosu od 322.000,00 KM.
Osnovano se ističe u žalbi tuženog da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. ranijeg ZPP-a, jer je izreka presude nerazumljiva i neizvršiva - pokretne stvari čija se predaja zahtijeva nisu pojedinačno i precizno određene i taksativno nabrojane, a dati razlozi ne pružaju dovoljno osnova za odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva na način kako je to prvostepenom presudom utvrđeno.
Prema odredbi iz člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određenih stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari, čiji povrat traži, ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Ukoliko se utvrdi postojanje relevantnih činjenica, u smislu člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, prvostepeni sud može tuženog obavezati samo na predaju tih stvari. Naime, vindicirati se može samo individualno određena stvar (čiji se identitet može utvrditi), a ne i generična. Za generične stvari se može podnijeti tužba iz neosnovanog obogaćenja ili tužba za naknadu štete. Ako bi se dopustilo da se putem vindikacione tužbe zahtijeva povrat stvari određenih po rodu, to bi značilo da vlasnik ostvaruje ne ovlaštenje držanja na stvari koja mu pripada, već da samo dobija stvari istog roda jednake vrijednosti. Takav povrat stvari se pojavljuje kao kompenzacija štete prouzrokovane vlasniku u naturi, a u njenoj osnovi se nalazi ne stvarnopravni nego obligacionopravni zahtjev.
Načelo specijaliteta stvarnog prava - jedna stvar i jedno pravo vlasništva - primijenjeno na tužbu za povrat stvari znači da se zahtjev može postaviti za svaku pojedinačnu stvar i da treba tačno označiti stvar čiji se povrat traži, tako da objektivno otpadne svaka neizvjesnost po predmetu tužbenog zahtjeva.
Stoga je izreka prvostepene presude u dosuđujucem dijelu - u odnosu na povrat stvari neizvršiva i nerazumljiva, jer je tuženi obavezan da tužitelju vrati pokretne stvari koje su generičke i neodređene. A dati razlozi nisu mogli poslužiti prvostepenom sudu za donošenje pravilne i zakonite odluke, u smislu člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima - da li se stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog.
Naime, zahtjev za povrat stvari prema držaocu ne može se ostvariti ako je ovaj u momentu podizanja tužbe onemogućio da se stvar vrati vlasniku tako što je stvar otuđio ili napustio ili je ona protivno njegovoj volji izašla iz njegovog posjeda, ali u takvom slučaju se tužba može transformisati u zahtjev za naknadu štete.
U vlasničkoj tužbi može se istaći samo fakultas alternativa solutionis (alternativno ovlaštenje), a na osnovu člana 308. ZOO-a, s tim da se uloga suda u takvom slučaju svodi samo na obavezu da takvu izjavu unese u izreku presude u slučaju da je tužbeni zahtjev usvojen. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, pa stoga nije potrebno utvrđivati da li označena vrijednost, koju tužitelj prihvata umjesto traženih stvari, predstavlja ekvivalentnu vrijednost.
Osim toga, potrebno je navesti da i Zakon o izvršnom postupku isključuje potrebu za isticanjem alternativnih zahtjeva, jer, prema odredbi iz člana 214. stav 1. ZIP-a, u postupku izvršenja radi predaje određene stvari, kad se ta stvar ne nađe kod dužnika, izvršni sud može na prijedlog tužitelja - povjerioca procijeniti vrijednost stvari i rješenjem naložiti isplatu njihove protuvrijednosti.
Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud usvojio alternativni zahtjev za isplatu naknade štete iz razloga što je to olakšanje tuženom za izvršenje obaveze. Ovaj zaključak prvostepenog suda nije pravilan, niti je mogao poslužiti prvostepenom sudu za donošenje pravilne i zakonite odluke jer je i paušalan. Ovo stoga što nema oslonca u odredbama materijalnog prava odluka koja alternativno daje mogućnost isplate protuvrijednosti pokretnih stvari iz tužbenog zahtjeva, jer između tužitelja i tuženog nije prethodno zasnovana alternativna obligacija.
Stoga žalba osnovano ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u situaciji kada je sud usvojio alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, a za to nije bilo materijalno pravnog osnova...
(Kantonalni sud u Bihaću, broj Gž-538/02 od 10.05.2005. godine
ALTERNATIVNI TUŽBENI ZAHTJEV |
Downlaod |
Članovi 55. i 178. Zakona o parničnom postupku
Član 43. st. 1. i 2., član 45. st. 3. i član 75. st. 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima |
UZ TUŽBENI ZAHTJEV ZA PREDAJU INDIVIDUALNO ODREŠENE STVARI NE MOŽE SE POSTAVITI ALTERNATIVNI TUŽBENI ZAHTJEV ZA ISPLATU NOVČANE PROTUVRIJEDNOSTI TE STVARI AKO ZA TAKAV ZAHTJEV NEMA MATERIJALNO-PRAVNOG OSNOVA.
Iz obrazloženja:
Presudom prvostepenog suda obavezan je tuženik da tužitelju preda u posjed putničko motorno vozilo, detaljno opisano u izreci pobijane odluke, ili da mu isplati protuvrijednost tog vozila u iznosu od 12.371,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2001. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka.
Odbijen je prigovor zastare kao i višak tužbenog zahtjeva za isplatu protuvrijednosti putničkog motornog vozila do zatraženog iznosa od 53.000,00 KM.
Protiv ove presude, blagovremeno, žalbu su izjavili tužitelj i tuženik.
Žalba tužitelja nije osnovana.
Žalba tuženika je osnovana.
Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, pa je odlucio kao u izreci, a zbog slijedećeg:
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužitelj vlasnik spornog vozila, da je tuženik sporno vozilo uzeo iz automehaničarske radione K.M. 1994. godine, bez odobrenja tužitelja i predao ga L.B., odakle je vozilo nekoliko dana kasnije nestalo.
Ovo je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza i navoda samog tužitelja, a činjenice da je tuženi 1994. godine, prije podnošenja tužbe, sporno vozilo predao trećem licu u Republici Hrvatskoj i nesporne su.
Izmedu stranaka je bilo sporno da li je to učinjeno uz saglasnost tužitelja ili ne.
Prvostepeni sud je, bez ikakve sumnje, utvrdio da je tuženik uzeo vozilo bez ovlaštenja tužitelja i predao ga u posjed trećem licu, a na ovo ne utječe cinjenica da je, eventualno, sin tužitelja dao za to saglasnost tuženiku, jer je tužitelj vlasnik vozila a ne njegov sin.
Tužba za povraćaj motornog vozila podnesena je 25.10.1994. godine, a dana 27.04.2001. godine tužitelj je postavio, kao alternativni, i zahtjev za isplatu protuvrijednosti spornog vozila.
Polazeći od činjeničnog utvrđenja, nespornih činjenica i vremena podnošenja tužbe, kao i postavljanja alternativnog tužbenog zahtjeva - prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare i obavezao tuženoga da tužitelju preda sporno vozilo ili da mu isplati protuvrijednost tog vozila.
Čak kad prigovor zastarjelosti potraživanja za naknadu štete i ne bi bio osnovan - prvostepeni sud ne bi mogao usvojiti zahtjev tužitelja kako je on postavljen.
Uz tužbeni zahtjev za predaju individualno određene stvari ne može se postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti te stvari ako za takav zahtjev nema materijalno - pravnog osnova.
U konkretnom slučaju za to nije bilo materijalno - pravnog osnova.
U članu 43. stavovi 1. i 2. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima određeno je da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari, čiju predaju traži, imao pravo vlasništva i da se stvar nalazi u posjedu tuženog.
Posjednikom stvari podrazumijeva se lice koje neposredno vrsi faktičnu vlast nad stvari (neposredan posjed čl. 75. stav 1.).
Dakle, legitimiran je onaj posjednik kod kojeg se stvar nalazi u faktičnoj vlasti u momentu podnošenja tužbe.
Ako je stvar u momentu podnošenja tužbe vec bila otuđena i nije više u posjedu tuženika, onda se može zahtijevati naknada štete (član 45. stav 3.).
Iz ovih odredaba proizilazi da se pored tužbenog zahtjeva za predaju individualno određene pokretne stvari ne može postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti te stvari, jer za to nema uporišta u navedenim odredbama materijalnog prava.
Kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da se sporni automobil ne nalazi u faktičnoj vlasti tuženika - to je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obavezao na povraćaj stvari, iako je zbog neispunjenja uvjeta iz odredbe člana 43. stavovi 1. i 2. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima - tužbeni zahtjev u ovom dijelu trebao odbiti.
(Kantonalni sud u Bihaću, broj Gž-283/03, od 04.05.2005. godine)
Napomena:
Ukoliko želite izvršiti download pojedinih dokumenata sa naše stranice u PDF formatu kliknite desnim tasterom miša na download kraj izabranog dokumenta i izaberete opciju SAVE TARGET AS (SPREMI CILJ KAO).
Za pregledanje PDF dokumenata potrebno je da imate instaliran ACROBAT READER. Ako na svom računaru nemate instaliran ACROBAT READER besplatan download možete izvršiti ovdje.
|
